08 svibnja, 2020

Post By : Admin

U ovoj pandemiji COVID-19, koja je evo na izdisaju, ili se tako barem čini, gdje su informacije s različitih strana kontradiktorne, najviše je nas vjernike zanimalo ponašanje Crkve tj. odgovornih za pastoralnu skrb. Na prvom mjestu odgovornost je na biskupima i svećenicima te na vjernicima. Hrvatska vjernička javnost u određenim krugovima bila je, blago rečeno, uznemirena jer su biskupi Hrvatske 19. ožujka 2020. godine dokumentom u 11 točaka donijeli odredbe kako se ponašati u vrijeme pandemije COVID-19. Duhove je još više uznemirilo kad su se biskupi 30. travnja 2020. obratili “Pismom svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih misa…” a ono je utemeljeno na “Preporukama HZJZ za sprečavanja zaraze COVID-19”. Jesu li biskupi zbilja tako “neozbiljni”, kako ih je određeni krug vjernika, pa i svećenika, redovnika i redovnica, barem u razgovorima poimao? Jesu li biskupi po bilo koju cijenu trebali zadržati normalno sakramentalno stanje u vrijeme pandemije? Tko preuzima odgovornost ako dokaže da su pune crkve pripomogle širenju zaraze i smrtnosti? Pokušajmo samo s pravne strane sagledati situaciju. A i ova pravna strana proizlazi iz cjelovitog čovjeka, njegovog promišljanja i djelovanja u ozbiljnim vremenima. Zapitajmo se: je li ova situacija s pandemijom COVID-19 razotkrila stvarni problem Crkve, ne samo u Hrvata nego i u svijetu tj. tešku podijelu na laike i klerike?

Republika Hrvatska i Sveta Stolica sklopili su tri ugovora 19. prosinca 1996. godine i to: Ugovor o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi. Posljednji Ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan je 9. listopada 1998. godine. U ime Svete Stolice ugovore je potpisao nuncij msgr. Giulio Enaudi a u ime Republike Hrvatske gosp. Jure Radić tadašnji potpredsjednik Vlade i Ministar razvitka i obnove.

U Ugovoru o pravnim pitanjima u članku 4. stoji napisano: Poštujući pravo na vjersku slobodu, Republika Hrvatska priznaje Katoličkoj Crkvi, i njezinim zajednicama bilo kojega obreda slobodu vršenja njezina apostolskoga poslanja, posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo i djelatnost društava o kojima se govori u članku 14.”U članku 7. nadalje stoji: 1. Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi slobodu obavljanja bogoštovlja. 2. Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora. 3. Samo zbog posebno važnih razloga, te s izričitim pristankom crkvene vlasti, ta mjesta mogu biti namijenjena u druge svrhe. 4. Nadležna tijela Republike Hrvatske mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima i bez prethodne obavijesti nadležnih crkvenih vlasti, ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spasavanja dobara posebne povijesne i kulturne vrijednosti. 5. Prije održavanja bogoštovlja (kao u slučaju procesija, hodočašća i slično) na ostalim mjestima, osim na označenima u stavku 2, mjerodavne crkvene vlasti obavijestit će o tome nadležna tijela Republike Hrvatske kojima je dužnost osiguravati javni red i jamčiti sigurnost.” Ovi ugovori uređuju odnose Crkve i Države. Jesu li poštivani?

Hrvatska biskupska konferencija 19. ožujka 2020. godine objavila je dokument pod nazivom “Odredbe biskupa HBK u vezi sa sprječavanjem širenja bolesti COVID-19”. Odredbe su stupile na snagu 20. ožujka 2020. U točci 1. odlučeno je: Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima.”

Ukoliko se pažljivo pročita cijeli dokument iz njega se jasno razaznaje da su biskupi BKH svojevoljno poslušali upozorenja stručnjaka i sve mjere proveli na području svoga djelovanja. Nadalje, kroz sve dane trajanja mjerâ moglo se primijetiti da su kler i puk itekako disciplinirani unatoč što im je sakramentalni život trpio posljedice mjera protiv pandemije koronovrisua.

Kad su mjere počele popuštati HZJZ je 30. travnja 2020. godine objavio preporuke za sprečavanje zaraze COVID-19 tijekom obreda u crkvama i molitvenim prostorima vezano za vjerska okupljanja. Ovo su preporuke Crkvi i ostalim vjerskim zajednicama kako se odgovorno ponašati u uvjetima pandemije. Biskupi HBK su već 30. travnja 2020. godine objavili pismo upućeno svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih Misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme epidemije COVID-19. Svaki biskup na području svoje biskupije na temelju preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo izradio je upute o ponašanju vjernika u vrijeme epidemije COVID-19. 

Mediji su brže-bolje u subotu (2. svibnja) i nedjelju (3. svibnja) otišli provjeriti je li se svećenici i vjernici pridržavaju uputa HZJZ. Koliko se moglo vidjeti iz priopćenja HZJZ to su bile, naglašavam, preporuke a ne odredbe kako se ponašati. Biskupi HBK su te preporuke razborito prihvatili i proslijedili na znanje i ravnanje puku i kleru. Tumačenja portala o navedenim mjerama i traženje grijehâ kod biskupa, svećenika i vjernika ili traženje novog “slučaja Sirobuje” moguće je samo na portalima koji se itekako “žute” u Hrvatskoj. Neodgovorno novinarstvo potiče samo na zablude koje dovode do još većih podijela u hrvatskom društvu. Motivi mogu biti različiti i o njima možemo raspravljati. Istinski vjernik neće nasjedati na “žutilo” inih novina i internetskih portala nego će informaciju provjeriti na službenim portalima. Potrebno je biti svjestan istine koju je davno sročio jedan novinar o internetu: “Internet je hrpa smeća na kojem se, kao i na svakoj drugoj deponiji, može pronaći nešto korisno”. Nadalje, biskupi Hrvatske su teška srca, kao i papa Franjo i svi svjetski biskupi gdje je pandemija COVID-19 harala, donijeli mjere u kojima se sakramntalni život suspendira dok ne prođe bliža smrtna opasnost. Ali nikad niti jednom riječju nisu dokinuti sakramenti za sve one koji su ih zatražili zbog te bliže smrtne opasnosti, nego naprotiv svećenici su ohrabrivani da budu na usluzi vjernicima kad im je to potrebno. To što smo se navikli na sakramentalni život i u ovakvoj situaciji, koja je izvanredna, pristupilo se izvanrednim mjerama i netko je morao donijeti odgovorne odluke. Odgovorni za svoje stado pred Bogom i ljudskim zakonima jesu biskupi. Da je kojim slučajem nastavljeno s uobičajenom praksom u panademijskim okolnostima odgovorni za širenje zaraze bili bi biskupi u očima i vjernika i civilnih vlasti. Lako je iz udobnosti svoga doma i svoje potrebe za sakramentalnim životom, a i to se može tumačiti na različite načine, bez ikakve odgovornosti, tipkati na mobitel i svojim objavama “pametovati” kako bi nešto trebalo. Oni koji su odgovorni, biskupi i s njima svećenici, živote su posvetili Crkvi i vjernicima. Ovdje ću završiti na ironičan način: ne znaju oni (biskupi, svećenici) puno, pripremali su se za svećeništvo samo 6 do 10 godina. I postavit ću pitanje: dragi vjerniče, svećeniče, redovniče i redovnico koliko si ozbiljan kad s lakoćom kritiziraš one koji su preuzeli odgovornost i djelovali u kriznim trenutcima?

Don Ivan Turudić