Samom pojavom krajem prosinca 2019. godine u kineskoj pokrajini Hubei u gradu Whuanu virusno oboljenje nazvano COVID-19 izazvao je kontroverze koje osciliraju od skoro pa potpune negacije neuobičajene zaraznosti do stvaranja najluđih teorija zavjera kao npr. tvrdnja da mobilna 5G mreža jest uzročnik koronavirusa. Tako na općem planu ljudske rase.

Rimokatolička Crkva na ovoj planeti poduzela je sigurnosne mjere u skladu s preporukama stručnjaka u borbi protiv pandemije koronavirusa. Iščitavajući reakcije Biskupskih konferencija, svećenika, teologa, vjernika itd. mogu se identificirati dva savjetovana ponašanja od strane Crkve vjernicima. 

Prvo ponašanje koje se uočava u Crkvi tzv. slobodnog svijeta, a ovdje mislim na Europu, posebno Zapadnu, države sjeverne Amerike i Australiju, slijedi se bez nekog većeg razmišljanja upute službenih vlasti te su crkve zatvarilo za liturgiju i pobožnosti s narodom. Dopušteno je slavljenje sakramenata samo in privato tj. svećenik i jedan službenik. Ukoliko bi se pojavio netko iz klera pa slavio Misu i podijelio sakramente uz ograničeni broj vjernika i poštivajući pravila koja vrijede za vladine institucije i uslužne djelatnosti intervenirala bi policija (primjeri iz Španjolske, Italije, Hrvatske, Njemačke, SAD-a…) i krivično ih progonila. Vlasti pronalaze opravdanje za svoje ponašanje prema vjernicima kroz donesene zakone i službene dokumente Biskupskih konferencija i pojedinačnih biskupa. Nadbiskup Granade (Španjolska) mons. Javier Martínez Fernández predvodio je obrede Velikog petka pred 20-ak vjernika. U sred njegove propovijedi ušla je policija i izvela vjernike iz katedrale. Nadbiskup se ispričavao da nije imao loše namjere jer je poštivao mjere sanitarne udaljenosti i da su obredi Velikog petka zakoniti. Unatoč velikoj kvadraturi katedrale vjernici nisu mogli sudjelovati niti uz poštivanje mjera koje su propisane za državne institucije i objekte uslužnih djelatnosti (trgovine prehranom, banke, itd…). Zanimljivo da su takvi objekti definirani kao nužni za građane, ali crkve i Crkva, unatoč što je stup društva koji uzdiže duh jednog naroda, proglašeni su kao nepotrebni za vitalno funkcioniranje društva u pandemiji koronavirusa.

Drugo ponašanje koje su uočava u Crkvama istočne Europe, Azije, državama Južne i Središnje Amerike, Afrike, tzv. nerazvijenim zemljama, Biskupske konferencije, biskupi i svećenici, uz poštivanje potrebitih mjera socijalne distance i ostaloga, redovito slave liturgiju s ograničenim brojem vjernika u crkvama i/ili na otvorenom. Koliko se dalo primijetiti, barem ograničenim pregledom medija, nije bilo intervencija civilnih vlasti u sakralne objekte. Određeni broj medija u BiH pretenciozno, nepotpuno i manipulatorski prenio je njima odgovarajuće dijelove posljednje okružnice (18. travnja 2020., prot. 358/2020.) mostarskoga biskupa Ratka Perića prizivajući taj “slobodni svijet”. 

Istini za volju potrebno je napisati da je i u tzv. nerazvijenim zemljama bilo je svećenikâ i biskupâ koji su slijedili ono prvo ponašanje i obrnuto, tj. u zemljama tzv. slobodnog svijeta bilo je onih koji su u svojim biskupijama slijedili ovo drugo ponašanje. 

Urednik njemačkog Bilda, Julian Reichelt, uputio je otvoreno pismo kineskim vlastima. Prvotno je kinesko veleposlanstvo u Berlinu uputilo najprije njemu, uredniku druge najtiražnije tiskovine u Europi, otvoreno pismo s reakcijom na pisanje tih novina kako bi Kina trebala platiti ogromnu odštetu koju je koronavirus prouzročio u svijetu. Julian Reichelt je odgovorio žestoko prozivajući kineske vlasti i njihova predsjednika Xi Jinpinga da ne poštuju ljudska prava i slobode. Nadalje, optužuje ih za nadzor svojih građana, krađu svjetskog intelektualnog vlasništva i ne mogućnost da mladi ljudi budu slobodnomisleći jer se ne poštuju ljudska prava i slobode a samim tim ostaju bez intelektualnih patenata koji doprinose samostalnome razvoju bez krađe tuđih patenata.

Kineske vlasti se u odnosu na rimokatoličku Crkvu u Kini, a isto je i prema drugim religijama, ponašanju kao i sve negdašnje komunističke zemlje. Tijekom pandemije koronavirusa s crkava u Kini uklonjeno je 70 križeva unatoč poštivanju četiriju zakona Kineske države: 1. ritualno podizanje zastave i pjevanje himne; 2. učenje o vjerovanju i promoviranju kineskih zakona i prava; 3. promoviranje socijalističkih vrijednosti; 4. promoviranje kineske odlične tradicionalne kulture. Razlog uklanjanja križeva: nadvisuju kinesku državnu zastavu. Poznato!?!

U naprednom slobodnom svijetu pred valom migranata a u ime poštivanja ljudskih vjerskih sloboda često su se vlasti odlučivale za uklanjanje križeva iz javnih institucija. Portali 31. prosinca 2015. prenose vijest da su Norveške migracijske vlasti (UDI) naložile crkvama, a koje su pretvorene u kampove za tisuće muslimanskih migranta, da uklone sve kršćanske simbole jer bi mogli biti uvrjedljivi za muslimane. Ista situacija je u Švedskoj gdje Crkve također uklanjaju kršćanske simbole iz crkava. Malobrojni Norvežani i Šveđani zbog toga protestiraju. Poznato!?!

Nemoguće je a ne uočiti istovjetni obrazac ponašanja totalitarnih režima: komunističke Kine i raspadajuće neoliberalne diktature relativizma razvijenog svijeta od Zapadne Europe preko Amerike do Australije. U ime brige za čovječanstvo donose se odluke koje oduzimaju temeljna prava i slobode ljudima. Jedno od tih prava jest i sloboda na ispovijedanje vlastite vjere i uvjerenja. Častiti Boga pridržavajući se četiriju zakona Kine ili Kriznih stožera “slobodnog svijeta” ističući s uvjerenjem i ponosom vlastite vjerske simbole postaje krimen, u najmanju ruku. “Pokloniti se” i “prekrstiti se” na ulazu u supermarket jest stvarna slika našeg društva. Idoli konzumerizma zasjeli su na svoje prijestolje. Zabrinutost za čovječanstvo nije se odmaklo od one brige za štetom koja će nastati na ekonomsko planu. Potrebiti i umirući kao da ne otvaraju oči da je s ovog svijeta poći s koronavirusom ili bez njega. Briga za tijelo i produžavanje ovozemaljskoga života zatvorila je određeni broj crkava. Pokušaji da se kroz televiziju i druga vizualna sredstva prenese Euharistiju neuspjeli su. To mi sliči kao na pokušaj da gladnu osobu nahranite tako što ćete joj ponuditi da pogleda emisiju “Večera za 5”. Sudjelovanje u Euharistiji nije pasivno promatranje nego aktivno sudjelovanje gdje se Kristova žrtva posadašnjuje i ponazočuje a u čemu nazočni vjernici aktivno uzimaju udjela.

Licemjernost civilnih vlasti je više nego očita. Treniranje strogoće i pozivanje na poslušnost biskupa i svećenika glede poštivanja mjera poduzetih u suzbijanju pandemije koronavirusa više su nego jasno razotkrile svrhu svega. 

Proglasiti vjeru u Boga kao nešto nepotrebno i ne tako neophodno kao otvoreni trgovački centri i ostale uslužne djelatnosti koji, istini za volju, jesu potrebiti za materijalno tijelo i ne primijeniti iste mjere na crkve kao u tim uslužnim objektima znači ponovno oživljavanje Nietzscheove ideje “Bog je mrtav”. Pristati na takvo što znači surađivati na vlastitom progonstvu. U ime borbe protiv pandemije koronavirusa zatajiti Boga zatvarajući se pred malobrojnim preostalim vjernicima “slobodnog svijeta” znači preuzeti odgovornost jer se iznevjerilo Kristov mandat temeljnog kršćanskog poslanja: navještanje. 

Sama Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu kao crkveni prostor ima površinu od 15 160 m² i zar zbilja je bila tolika opasnost da je na tolikom prostoru, ako je vjerovati tv prijenosima, sudjelovalo samo par desetaka osoba? Zar je potrebno da se svećenici u Italiji penju po krovovima crkava kako bi vjernici mogli sudjelovati u Misi? Zar je tako “očaravajuće” i normalno da se svećenik vozi u kabrioletu dok na Veliku subotu i Uskrs blagoslivlje hranu vjernicima? Je li to mudrost i domišljatost potrebna da bi nešto što je normalno, ljudsko i vjerničko i što je bilo svakodnevno, uz poštivanje mjera predostrožnosti s ograničenim brojem vjernika, bilo dopušteno od strane civilnih vlasti? Zar je potrebno dopuštenje civilnih vlasti ispovijedati vjeru u jednoga Boga? 

Iskustva nam govore da su vjernici itekako bili disciplinirani i znali su se pridržavati donošenih mjera. I sama Crkva, naša pokrajinska, donijela je određene mjere u ovim izvanrednim okolnostima. Kroz dopisivanje s kolegama poznato mi je da su neki u svojim župama ponudili i uskrsne ispovijedi vjernicima uz poštivanje mjera društvene distance. Ožalošćeni smo ostali odazivom. Toliko puta vjerničke žalopojke kako su velike ispovijedi u žurbi, a sada kad je koronavirus omogućio pojedinačnu ispovijed uz određene mjere socijalne distance, broj onih koji su se pojavili uz poštivanje mjera je mal, ali vrijedan. Na portalima župâ može se provjeriti na koji način i kako se ponudila u ovim kriznim vremenima pastoralna skrb vjernicima.

Papa u miru Benedikt XVI. jednom upitan kako vidi Crkvu u budućnosti ponudio je odgovor koji su neki nazvali proročanskim. Smatram da ne treba imati proročanski dar, u kršćanskom ili nekom drugom smislu, da bi se vidjela bliža budućnost Crkve. Odgovorio je da Crkvu u budućnosti vidi kao malu zajednicu uvjerenih vjernika koji će blagotvorno djelovati na čovječanstvo. Zanemareni tihi vjernici koji su u vremenu borbe protiv pandemije koronavirusa dolazili u crkve ili usrdno molili u svojim domovima sjeme su buduće Crkve. Pastiri koji su našli načina da osiguraju duhovnu skrb su snaga Crkve koju vodi Duh Sveti. Isusova garancija da je “ni vrata paklena neće nadvladati” (Mt 16,18) ispunja se i u Crkvi naših dana koliko god licemjernost društava u kojima kršćani žive pokušavali spriječiti ih u sudjelovanju čašćenja Boga, obespraviti ih, marginalizirati, ismijat i poništiti ih.